ovo mi je treći pokušaj pisanja posta.
Ne za redom, naravno. Obično odustanem nakon prvog. Loša navika. Mrzim kad napišem pola, pa mi rikne veza. i nestane... Puno muke ni za što.
Dakle, krećemo ispočetka.
Nekada sam obožavala nove početke. Uvjek bi izmislila neki razlog da krenem ponovo. Nova je godina bila savršena isprika. "od sad idem na svaki trening, učim sve na vrijeme, održavam čistu i urednu sobu".. je,je... kako da ne. Ove godine ne želim ponovo. Ne želim se vratiti u zagreb. Zavoljela sam svoju provinciju na vrhu trokuta... Neću doma!!! neeee!!
Mudra P.,draga mi prijateljica, zaključila je da se ja bojim života. Do sada, obožavala sam zagreb. Putovala bih doma 2put godišnje. i to ako baš moram. Bježala sam od doma. Sad, nakon 3 godine, Zagreb mi je postao dom. Što me nekad uveseljavalo, sada me tišti. Povratak u metropolu poistovjećujem s povratkom problemima, bivšem dečku, učenju, sobici s napornom cimericom, snijegu, hladnoći, kolegama koje ne volim, profesora koje prezirem.... Jao, kako mi se neda.
I bjeg od života je nekakav život, zar ne?
A sada, uživam. Do nedjelje. Uz blagdanski stol i blogodati majčine pegle i vešmašine. Nemam prihoda, a nemam ni rashoda. Izlazim. Zabavljam se. I idem i danas van. Ljubiti se s nekim neznancem tek toliko da se podsjetim kako je to imati 16.
I to je nekakav život, zar ne? |
naravno :) sviđa mi se header. mmmm... čitamo se. kiss